HAVK Mladost

0.00 ( ocijenjeno 0 puta )
Kontakt podaci: HAVK Mladost
Jarunska 5, 10000 Zagreb
Croatia
tel: +385 1 3690 149
e-mail: havk.mladost@gmail.com
Vlasnik objekta
Resportivo (171)
0.00 ( ocijenjeno 0 puta )

Opis

Od 1946. godine kada je utemeljen kao vaterpolska sekcija Plivačkog kluba istog naziva (nakon što su komunističke vlasti zabranile HAŠK) Hrvatski akademski vaterpolski klub Mladost zna samo za uspjehe. Bilo je u povijesti kluba i neizostavnih padova, izazvanih vrlo često objektivnim nemogućnostima, ali dugotrajnije suše trofeja za Žapce nije bilo. Mladost, primjerice, nikad nije bila plasirana ispod petog mjesta u prvenstvima bivše Jugoslavije i jedina je, uz splitski Jadran, cijelo vrijeme bila u Prvoj ligi.

Nakon relativno neuspješnog početnog razdoblja (tada su dominirali splitski klubovi Jadran i Mornar, te dubrovački Jug), mladostaši su preporod doživjeli dovršenjem zimskog plivališta u tadašnjoj Daničićevoj ulici 1959. godine, kada su konačno dobili krov nad glavom. Prvo su (1960. i 1961.) osvojili zimsko prvenstvo Jugoslavije (tada se nije igrao Kup), a potom su 1962. prvi put postali i prvaci države.

Na prvom neslužbenom prvenstvu Europe u Strasbourgu Mladost je osvojila drugo mjesto. Za Mladost su igrali: Stipanić, Hebel, Bonačić, Šimenc, Trumbić, Janković (poslije je prešao u Partizan), Jeger, Jonke, Žužej, Fulgozi, Verži, Legradić, Poljak i Žagar. Trener im je bio dr. Juraj Amšel, a Marijan Žužej bio je njegova desna ruka (nešto kao trener u vodi).

Godine1963. na jugoslavensku i europsku vaterpolsku scenu stupio je, pojačan brojnim hrvatskim vaterpolistima, novi klub – beogradski Partizan. Sljedećih desetljeća Mladost i Partizan bit će ne samo glavni suparnici u jugoslavenskim okvirima nego i u europskim. Do 1967. godine uspješniji su bili Beograđani, ali te godine otpočela je jedna od najuspješnijih dionica zagrebačkog kluba.

Za vrlo kratko vrijeme Mladost je tri puta bila prvak Jugoslavije i četiri puta najbolja u Europi (triput zaredom – 1968. kao branitelj naslova europskog prvaka). Za vaterpoliste koji su to postigli slobodno se može reći da su postali legende Mladosti, ali i zagrebačkog, hrvatskog i europskog vaterpola.

To su bili: Stipanić, Trumbić, Bonačić, Šimenc, Jeger, Žužej, Poljak, Jonke, Pozojević, Račić, Hebel, Lopatny, Matošić, Kruz, Mikac. Zanimljivo je da je Ivo Trumbić bio igrač i trener, i njegove su velike zasluge za uspjehe u tom razdoblju. No, momčad je s klupe, posebno u najvažnijim utakmicama, vodio Aleksandar Seifert koji je tako postao jedan od najuspješnijih vaterpolskih učitelja u svijetu.

Do prvog europskog naslova i to bez ijednog poraza Mladost je došla 1967. godine. U polufinalu je eliminirala moskovski CSK, a u finalu je bila bolja od bukureštanskog Dinama. U Zagrebu je bilo 4:2 za Žapce, u Bukureštu 4:4. Sljedeće godine suparnik u finalu Zagrepčanima bio je moskovski Dinamo (u polufinalu je eliminiran Dinamo iz Magdeburga). U Beogradu (Mladost nije mogla igrati u Zagrebu) bilo je 7:3 za Mladost, u Moskvi 4:4. Suparnik Mladosti u trećem finalu zaredom bio je talijanski Pro Recco (u polufinalu je izbačena Barcelona). Mladost je u Beogradu pobijedila 5:3, a u Genovi izgubila s 2:3. Sljedeće godine (1970.) Mladost je na završnom turniru u Beogradu zauzela drugo mjesto s istim brojem bodova kao i prvi Partizan, ali sa slabijom razlikom pogodaka.

Do četvrtog Kupa prvaka, 1971. godine, Zagrepčani su došli na završnom turniru odigranom u Hvaru. Žapci su pobijedili sve svoje suparnike, a ključna je bila pobjeda nad Pro Reccom (4:2).

Nakon što se ta slavna generacija vaterpolista vrlo brzo raspala, Mladost je sljedeći uspjeh zabilježila tek 1975. godine. Kao finalist nacionalnog kupa, Mladost je nastupila u Kupu pobjednika kupova i osvojila ga (pobijedivši sve suparnike na završnom turniru u Šibeniku, a ključna je bila pobjeda protiv budimpeštanskog OSC-a). Potom je u Ljubljani u prvom Europskom vaterpolskom Superkupu nadmašila svog velikog rivala Partizana 11:10. Bio je to veliki uspjeh trenera Zlatka Šimenca. Igrali su: Hebel, Sedlar, Bonačić, Lopatny, Franjković, Galijaš, Bolfan, Hadžiskerlev, Pavljak, Polić i Poljak.

Godine 1985. dužnost tajnika u Mladosti preuzeo je Ivo Marković koji je došao iz Sportskog društva Mladost. Zbog prijašnjeg pomalo bohemskog života, Ivo je od tadašnjeg predsjednika Celestina Sardelića dobio “20 zapovjedi”, no iskazao se u svom poslu i ubrzo postao nezaobilazni kotačić vaterpolskog stroja sa Save i neka vrsta ikone Mladosti.

Ipak, sljedeće uspješno razdoblje zagrebačkih vaterpolista doći će tek nakon povijesne Univerzijade ‘87. i nakon što je Zagreb dobio lijepo i funkcionalno natkriveno plivalište na Savi. Nije nevažno niti to da je Mladost u svibnju 1987. dobila, poslije će se pokazati, veliko pojačanje. Iz Solarisa joj je pristupio Perica Bukić.

S novom upravom, na čelo koje koje je stao agilni Vlado Kobešćak, veliki zaljubljenik u vaterpolo, mladostaši su prve plodove počeli ubirati 1988. godine. Pod vodstvom trenera Slovaka Ladislava Bottlika osvojili su Mediteranski kup u Ateni, a potom i nacionalni kup, nadmašivši u finalu splitski POŠK.

U sezoni 1987./88. Mladost je promijenila čak trojicu trenera. Počela je s Draganom Matutinovićem, no kad je on u listopadu (privučen odličnom financijskom ponudom) otišao u španjolski Montjuic, trenersko žezlo povjereno je Vladi Jehu. Nakon dobrog početka u prvenstvu, Mladost ipak dva puta gubi u Beogradu (posebno je šokantan bio pora

z od Crvene zvezde), pa je u veljači doveden Ladislav Bottlik, tada izbornik reprezentacije ČSSR-a, a Jeh je (p)ostao njegov pomoćnik.
U igračkom smislu Mladost je u ljeto 1987. bila znatno pojačana dovođenjem Perice Bukića iz Šibenika i Josipa Vezjaka iz Juga. Uz vratare Lončarevića i Slovenca Lašiča, te ostale igrače među kojima su se isticali Tomislav Paškvalin, Dubravko Šimenc, Damir Vincek, Miroslav Vlašić, Mladen Miškulin i Milorad Damjanić, Žapci su najavili istinski preporod zagrebačkog vaterpola.

Nakon trogodišnjeg izbivanja bez bazena u svom gradu, za koje vrijeme su mladostaši svoje utakmice igrali u Ljubljani, prvoligaški se vaterpolo vratio u Zagreb 14. studenoga 1987. godine. Tada je Mladost u drugom kolu jugoslavenskog prvenstva visoko porazila hercegnovski Jadran čak 23:8. Utakmicu je na novom plivalištu uz Savu pratilo više od tisuću gledatelja, a predsjednik Mladost-Obuće, tada i predsjednik Vaterpolskog saveza Jugoslavije, Celestin Sardelić istaknuo je:
– Drago mi je da nakon višegodišnje stagnacije prisustvujem obnovi vaterpola u Zagrebu. Jaka Mladost je potreba Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije, posebno reprezentacije. Moramo učiniti sve da odlične uvjete što smo ih dobili nakon Univerzijade pretvorimo u kontinuiranu akciju za razvoj vaterpola. Želimo Zagrepčane vratiti na bazen, da gledalište bude puno kao večeras.

S novim trenerom Duškom Antunovićem Mladost je sljedećih godina, 1989. i 1990., dvaput bila državni i europski prvak i još jednom se dočepala Superfinala (u dvije utakmice bila je bolja od Pescare – 12:11 i 11:7). Te 1989. godine mladostaši su i prvi i jedini put osvojili jugoslavenski kup. Kao da su znali da priliku za takvo što uskoro neće imati. Mladost je tako te godine pobijedila u baš svakom natjecanju u kojemu je nastupila.

Posebno je spektakularan bio uzvratni finalni dvoboj Kupa prvaka s berlinskim Spandauom, nakon što je u polufinalu s obje pobjede izbačen mađarski Vasas. Nakon što je Mladost u prvoj finalnoj utakmici u tada još Zapadnom Berlinu izgubila 9:10, na Savi se 26. studenoga 1989. godine u uzvratnom susretu okupilo gotovo 4.000 navijača, a Mladost je do trofeja došla u produžetku (9:8 pa 11:9). Sa čak 5 golova Dubravko Šimenc je odigrao možda utakmicu života.

U drugom finalu Kupa prvaka Europe (u sezoni 1990./91.) mladostaši su u obje utakmice bili bolji od napuljskog Canottierija (u polufinalu su s dvije pobjede eliminirali moskovski CSK u kojem je tada igrala gotovo cijela reprezentacija SSSR-a). U Zagrebu su mladostaši pobijedili Talijane 10:7, a u Napulju 11:10. Za Mladost su igrali: Popović, Miškulin, Šimenc, Vincek, Erjavec, Damjanić, Bukić, Vidumansky, Vezjak, Lašič, Rukavina, Filipović, Katić, a u drugom Kupu prvaka momčad je bila pojačana i s dotadašnjim partizanovcem Igorom Milanovićem.

U ljeto 1991., dok je u Hrvatskoj već počinjao rat, veći broj igrača iz Mladosti otišao je u inozemstvo. Ipak, Mladost se ujesen te godine (od 2. do 6. listopada) na turniru u Izmiru, u Turskoj, domogla još jednog međunarodnog trofeja. Drugi put u povijesti Mladost je osvojila COMEN ili Mediteranski kup. U finalu je pobijedila grčku Glyfadu 4:3 a taj će nam turnir osim po trijumfu Antunovićevih Žabaca ostati u sjećanju i po tome što je prvi put na jednom vaterpolskom natjecanju službeno izvješena hrvatska zastava.

Nakon toga su mladostaši, pojačani članovima hrvatske vaterpolske reprezentacije, otputovali na promotivnu turneju po Kalifornij. Na sveučilištu Stanford, u San Franciscu, čula se hrvatska himna i vijorila hrvatska zastava. Uz pozdrave i znakove podrške, vaterpolisti su se u Hrvatsku vratili i sa značajnom količinom lijekova, darom naših iseljenika.

Ubrzo je Duško Antunović imenovan za prvog izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije, a trener Mladosti postao je Boško Lozica. Pod njegovim vodstvom Mladost Auto Hrvatska je postala prvi hrvatski prvak nadmašivši u finalu Jadran Koteks s 2:1 u pobjedama. Treći finalni dvoboj doveo je na otvoreno plivalište uz Savu više od 3.000 gledatelja (među njima je bio i Dražen Petrović), a Žapci su nakon 7:7 u četvrtinama, u produžetku pobijedili 9:8. Zagrepčani su osvojili i Hrvatski vaterpolski kup. Uspjelo je to sljedećim igračima: Lašiču, Žagaru, D. Kobešćaku, Huljevu, Bosniću, Štritofu, Vinceku, F. Antunoviću, Vegaru, Bukiću, Cimermanu, Vezjaku, V. Kobešćaku i Rebiću.

Momčad je nakon toga pojačana Ukrajincem Andrejom Bjelofastovom, došao je novi vratar Siniša Školneković. A stasala je i plejada novih igrača predvođena Ratkom Štritofom, te Dariom i Vjekom Kobešćakom. Uz najtrofejnijeg hrvatskog sportaša Bukića, provjerene Vezjaka, Vinceka, Rebića i Vegara, Mladost je u veljači 1993. u hrvatskom finalu s Jadranom Koteksom išla po sedmi europski naslov. U prvoj utakmici u Zagrebu, kojoj je nazočio cijeli državni vrh RH na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, te predsjednikom Sabora Stipom Mesićem, Mladost je pobijedila 8:7.

No, u uzvratu u Poljudu, u utakmici koja je proglašen sportskim događajem desetljeća u Splitu, Jadran je 21. veljače 1993. u produžetku pobijedio 6:4 budući da je nakon četvrte četvrtine bilo 5:4. Zanimanje za tom utakmicom u Splitu bilo je toliko da su se pojavile čak i krivotvorene ulaznice.

Ono što Zagrepčanima nije uspjelo tada, pošlo im je za rukom tri godine kasnije pod imenom Mladost Hrvatska lutrija. S Ozrenom Bonačićem na čelu, Žapci su 1996. godine bez ijednog poraza (u polufinalu su u obje utakmice svladali Barcelonu), osvojili sedmi naslov kontinentalnog prvaka i postali vaterpolski klub s najviše europskih naslova. Za suparnika u finalu Zagrepčani su imali tada jaku mađarsku Ujpesti Tornu. Glavni posao obavili su već u prvom susretu u Budimpešti (23. ožujka) kada su pobijedili 7:4. Fantastičnom obranom mladostaši su razorili mađarske napadačke akcije. Večernji list je igru koju su pružili Žapci nazvao atomskim vaterpolom, a izvještaj s te utakmice naslovio “Bukić i Školneković iskompleksirali Mađare”. Školneković je, naime obranio 12 od 16 lopti koje su prijetile njegovim vratima dok je Bukićčetiri puta tukao na suparnička vrata i isto toliko puta pogodio, presjekao je tri napada domaćina i sjajno proigravao suigrače. Tjedan dana kasnije u Zagrebu je bilo 6:6. Dovoljno za sedmu europsku zvjezdicu kluba sa Save.

Te su godine (treći put u povijesti kluba) mladostaši osvojili i europski Superkup, te također i hrvatsko prvenstvo, peti put uzastopno, nadmašivši u dvije finalne utakmice dubrovački Jug (10:7 u Zagrebu, 9:9 u Dubrovniku). U europskom Superkupu suparnik im je bila Roma. Zagrepčani su na gostovanju u Rimu (20. travnja) ostali neporaženi odigravši neodlučeno 8:8, a potom su tjedan dana kasnije u Zagrebu slavili pred svojim navijačima 10:7. Momčad je igrala u sastavu: Školneković, Vrdoljak, D. Kobešćak, Huljev, Bosnić, Štritof, Jerković, Damjanić, Vegar, Bukić, Rogin, Ivaniš, V. Kobešćak, Vićan i P. Sardelić.

Momčad sa Save bila je najbolja u Hrvatskoj i sljedeće 1997. godine. U za naslov prvaka Zagrepčani su pobijedili Jadran predvođen Draganom Matutinovićem 9:6. Dakle, Mladost je osvojila svih prvih 6 državnih prvenstava da bi tek 1998. taj niz prekinula Splitska banka (POŠK).
Zagrepčani su 1997. godine ponovo odigrali europsko finale (drugo uzastopno), ali su na Final Fouru u Napulju (završnom turniru uvedenom te godine) poraženi od Posillipa 7:10. Prije toga su u polufinalu, u utakmici povišenih tenzija, pobijedili Bečej 6:5. Klupsko je vodstvo svejedno bilo nezadovoljno tim učinkom, smjenilo je Ozrena Bonačića i za trenera postavilo Božu Vuletića.

Sljedećeg ljeta (5. i 6. lipnja 1998.) Mladost je (tada kao Mladost Hrvatska lutrija) bila domaćin europskoga Final Foura, ali tu prednost nije uspjela okruniti novim naslovom europskoga prvaka. Na otvorenom plivalištu na Savi (uz preveliki broj mušica i komaraca) Žapci su u polufinalu izgubili od Pescare 2:4, priredivši svojim navijačima jedno od najvećih razočaranja. Mladostaši nisu mogli pronaći rješenje za Pescarinu zonu pa im nije pomogao niti izvrstan vratar Frano Vićan sa 14 obrana. Krune se dočepao napuljski Posillipo, Mladost je za treće mjesto pobijedila ruski Spartak Lukoil 19:11. Zbog tog je neuspjeha odstupio trener Božo Vuletić, a žezlo je ponovno povjereno Ozrenu Bonačiću.

I Bone je još jednom bio uspješan: mladostaši su s njim u sezoni 1998./99. ponovo osvojili dvostruku domaću krunu (prvenstvo i kup), ali i Kup pobjednika kupova. Trofej je osiguran već nakon prve finalne utakmice s Olympiacosom 27. travnja u Zagrebu. Zagrepčani su pred 3.000 gledatelja ostvarili prednost od čak devet golova (13:4) pa je uzvratni susret u Ateni 11. svibnja 1999. bio samo formalnost. Uspjeh su ostvarili: Perčinić, Padovan, D. Kobešćak, Herceg, Vićan, Štritof, Vrbičić, Glavan, Primorac, Bukić, Varga, Rogin, V. Kobešćak i Šimenc.
Sezonu poslije Mladost je druga u prvenstvu (prvak je Jug) i druga u Europi. Na Final Fouru u Bečeju (26. i 27. svibnja 2000.), na kojem je uz Mladost nastupio i POŠK, Zagrepčani su u polufinalu pobijedili mađarski BVSC 6:4, ali su finalu, pred 4.000 bučnih domaćih navijača pojačanih dragačevskim trubačima, poraženi od domaće momčadi 8:11.

Značajno mjesto u klupskom ljetopisu pripada 2001. godini. Te su godine mladostaši, predvođeni trenerom Brunom Silićem, osvajanjem Kupa LEN kompletirali svoju riznicu trofeja. U polufinalu su u dvije utakmice ‘razbili’ mađarski Vasas. Prvo u gostima 12:7, potom kod kuće uz 5 golova Štritofa za 11:4, dok su u finalu bili bolji od Brescie. U prvoj utakmici u Zagrebu pobijedili su 9:6, a potom su u uzvratnom susretu, 7. travnja u Brescii, obranili tu prednost uz minimalni poraz o7:8 (Štritof i Bukić po tri gola).

Na tribinama bazena u Brescii koje mogu primiti jedva 400 gledatelja natiskalo ih se dvostruko više. U skupini od 50 zagrebačkih kibica našli su se i Celestin Sardelić, tada Veleposlanik Republike Hrvatske u Sloveniji i, naravno, bivši mladostaši Tomislav Paškvalin i Dubravko Šimenc. Paškvalin je kao višegodišnji igrač Brescie dobio i posebno priznanje tog kluba.

Žapci su igrali u sastavu: Vićan, Jakovac, D. Kobešćak, Perčinić, Komadina, Štritof, Vrbičić, Benić, Primorac, Bukić, Z. Varga, Rogin, V. Kobešćak i Barač. Za Bresciu su tada igrali Goran Fiorentini-Jovanović, Ikodinović, Gočanin i Mirko Vičević, a trener joj je bio Zoran Mustur.
U Trofejnoj dvorani na Savi od tada doista nema čega nema. Samo su još dvije europske momčadi osvajale baš sva velika europska klupska natjecanja. Nije onda čudno što je Mladosti 1. studenoga 2003. godine u Budimpešti uručena tek utemeljena godišnja nagrada Udruge europskih vaterpolskih klubova (AWPC) – Trofej Bele Komjadija. Nagrada je to za najbolji, najtrofejniji europski klub, koji je zbog toga i najviše pridonio popularizaciji vaterpola u svijetu.

No, u posljednjih nekoliko godina Mladost više nije bila tako uspješna kao prije. Primat u domaćim vodama preoteo joj je dubrovački Jug koji je četiri godine zaredom osvajao naslov hrvatskog prvaka. Mladostaši su naslov hrvatskog prvaka osvojili još 2003. i 2008. (s Bonačićem na klupi), a posljednji su put trijumfirali u Kupu 2005. (također s Bonačićem).

Treće tisućljeće je dobro počelo s Brunom Silićem. U sezoni 2001./02. Mladost je osvojila prvenstvo i kup. No, zbog bolesti je Silić morao odstupiti (poslije je nažalost i prerano umro – 18. siječnja 2004.), pa je u sezoni 2002/03. Žapce ponovo vodio Bonačić i s njima osvojio hrvatsko prvenstvo. U Europi su, međutim, mladostaši bili treći – na Final Fouru u Genovi (16. i 17. svibnja), u polufinalu su izgubili od Pro Recca (kasnijeg pobjednika) 4:5, iako su 37 sekundi prije kraja imali 4:4 i napad s igračem više. U utakmici za treće mjesto Mladost je pobijedila Spandau 6:5, no klupsko je vodstvo taj plasman ocijenilo nedovoljnim.

U novoj sezoni momčad je vodio Milorad Damjanić, koji je smijejen u završnici prvenstva, te je posljednje tri utakmice Žapce vodio Dragan Matutinović, no više se ništa nije moglo promijeniti. U toj je sezoni za mladostaše i u domaćem prvenstvu i u Euroligi (u četvrtfinalu) fatalno bilo riječko Primorje. Ukupni je sraz između riječkih i zagrebačkih vaterpolista bio poražavajući za Žapce: Primorje – Mladost 5,5:0,5 (remi uz pet poraza). To se mladostašima još nikad nije dogodilo, niti jedan ih suparnik u istoj sezoni nije toliko nadmašio.

U sezoni 2004/05. mladostaška kola iz gliba je pokušao izvuči Neven Kovačević, ali neuspješno, pa je na Badnjak 2004. u pomoć ponovno pozvan ‘dežurni vatrogasac’ Ozren Bonačić. Mladostaši su pod njegovim vodstvom igrali finale doigravanja s Jugom, ali su poklekli u petoj utakmici u Gružu. A činilo se da je žapcima naslov na dohvat ruke nakon što su 9. svibnja pobijedili u Dubrovniku 11:8 i došli u vodstvo s 2:1 u pobjedama (i u prva dva susreta pobjedu su odnosili gosti). U trećoj su su utakmici mladostaši sasvim dominirali pa su čak dobili i pljesak od Jugovih navijača. – Neka sam i to doživio. Da nam u Dubrovniku plješću! – rekao je tajnik Mladosti Ivo Marković.
No, Mladost nije iskoristila meč-loptu, ni prvu u Zagrebu, ni drugu u Dubrovniku. Uz Savu su Žapci izgubili 10:11. Majstorica u Dubrovniku bila je na rubu regularnosti. Od zaglušujuće buke brodskih sirena nisu se čuli ni sudački zvižduci. Trener Bonačić nije mogao umiriti svoje igrače pa su Zagrepčani izgubili 10:14.

Sezonu kasnije Bonačić je s mladostašima osvojio Hrvatski kup. U finalu odigranom 22. prosinca 2005. godine u Zagrebu, pobijeđen je Jug s 11:9 i tako je prekinut dvogodišnji post u osvajanju trofeja, dok je prvenstvo u sezoni 2005/06. opet pripalo jugašima iako u izjednačenoj borbi. Pobjednik je odlučen u posljednjoj petoj finalnoj utakmici doigravanja, ovaj put na plivalištu uz Savu 9:10, nakon što su Dubrovčani poveli s 2-0, a Zagrepčani izjednačili na 2-2 u pobjedama. U Euroligi Mladost je u skupini bila treća, iza Posillipa i Honveda (kojega je u Zagrebu pobijedila s 13:10).

Poslije se, u sezoni 2006./07., pokušalo s Veselinom Đuhom i opet neuspješno (težak poraz u Euroligi od Partizana u Zagrebu sa 6:11), pa ga je u travnju 2007. zamijenio Damjanić. Prije toga je Đuho igrao finale Kupa, naravno, s Jugom. Nakon što su Dubrovčani kod kod kuće nanijeli jedan od najtežih poraza Žapcima i pobijedili 13:5, u uzvratu, 23. prosinca 2006., mladostaši su se morali zadovoljiti pirovom pobjedom 10:9.
Damjanić niti u drugom mandatu nije uspio doći do trofeja. U finalu doigravanja ponovo je bio bolji Jug (3-2), iako je Mladost povela 2-1 u pobjedama i u Zagrebu imala meč-loptu. No, izgubila je 3:8, a Jug je u petoj utakmicu u Dubrovniku opet bio uspješniji 11:8.

Sljedeće sezone, nakon poraza od Šibenika 6:7 u Zagrebu u prvom polufinalnom dvoboju doigravanja za prvaka, 20. ožujka 2008., Damjanić je smijenjen, a za trenera je ponovo doveden Ozren Bonačić koji je napravio pravo čudo i Mladost ipak doveo do desetog naslova hrvatskog prvaka. Žapci su do treće finalne pobjede nad Jugom došli već u četvrtoj utakmici u Zagrebu, i to tek nakon izvođenja peteraca (13:11). Pavić je obranio udarce Jokovića i Markovića, dok su s druge strane mladostaši bili precizni, baš kao i protiv Partizana u četvrtfinalu Eurolige (obje su utakmice, i u Beogradu i u Zagrebu, završile neodlučeno). Redom su pogađali: Vrdoljak, Antonijević, Karač i Franković.

Na završnom turniru Eurolige u Barceloni (9. i 10. svibnja) uvjeti za igru bili su sve samo ne regularni. Igralo se na otvorenome, a cijelo je vrijeme padala kiša i puhao jak vjetar. Nepripremljeni za takve uvjete, mladostaši su u polufinalu poraženi od Pro Recca 6:9, a u susretu za treće mjesto od Vasasa 6:8.

U sezoni 2008/09. pokrenuta je Jadranska vaterpolska liga s klubovima iz Hrvatske, Crne Gore i Slovenije. Mladostaši, predvođeni trenerom Ozrenom Bonačićem, u tom su, ali i u svim drugim natjecanjima bili solidni, ne i odlični. Trofejna vitrina ostala je bez novih izložaka.
U Kupu su igrali finale, i to peti put zaredom s Jugom. Dubrovčani su bili domaćini završnog turnira i tu su prednost znali iskoristiti. U polufinalu (19. prosinca 2008.) Mladost je pobijedila Primorje 16:8 (Jug je bio bolji od Šibenika s 12:5). U finalu, dva dana kasnije, pred 2.800 gledatelja u Gružu, Mladost je izgubila od Juga 8:16, no velika razlika ne oslikava realan omjer snaga u bazenu. Iza tog se rezultata krije nekoliko krupnih pogrešaka sudaca na štetu Zagrepčana.

Trenutak kada su suci značajno utjecali na krajnji ishod dogodio se 25 sekundi prije kraja druge četvrtine kada su međusobno udaranje glavama između Frana Paškvalina i Nikše Dobuda razriješili tako da su Paškvalinu dosudili teški prekršaj, što je značilo isključenje s pravom zamjene, Jug je dobio peterac, a Mladost je četiri minute igrala s igračem manje.

Ljutiti zbog takva razvoja događaja, mladostaši nisu željeli primiti srebrne medalje pa su one ostale u Dubrovniku. Perica Bukić zaprijetio je da će ubuduće i finale Kupa suditi stranci.

U Jadranskoj ligi Mladost je zauzela četvrto mjesto, s tri boda zaostatka za pobjednikom Jugom. Niti u doigravanju za hrvatskog prvaka Dubrovčani i Zagrepčani nisu imali pretežak put pa su se ponovno našli u finalu. Jug je u finalnoj seriji poveo 2-0 u pobjedama, a nakon toga, 30. svibnja 2009., susreli su se u Dubrovniku u trećoj finalnoj utakmici.

Žapci su počeli vrlo dobro i protunapadima su ozbiljno ugrožavali Gospare. Zagrepčani su na polovici utakmice vodili s 4:2, ali s vremenom preko razigranog Boškovića, domaćin je došao do velike pobjede (10:7).

– Bio sam uvjeren da ćemo danas pobijediti, a posebno me to držalo u trenucima kad smo vodili. Imali smo priliku, no napravili smo previše individualnih pogrešaka – kazao je trener Bonačić, kojeg je vodstvo kluba očito već bilo smijenilo otpisalo.
Bonačićev nasljednik, Kotoranin Emil Nikolić, znao se još za europskoga Final Foura na Kantridi. Bonačiću nije bilo lako voditi momčad znajući da je već bivši, no Mladost je u polufinalu s Primorcem, 22. svibnja 2009., funkcionirala prilično dobro.
– Na žalost, nedovoljno dobro za večeras odlične Kotorane. Loše smo ušli u utakmicu, gubili smo 0:2 i poslije smo cijelo vrijeme stizali vodstvo Crnogoraca. Neke sudačke odluke nisu nam pomogle u nastojanju da napokon izjednačimo – komentirao je tada Bonačić.
U drugom polufinalu Pro Recco je pobijedio Jug 9:6, pa su se, umjesto u priželjkivanom hrvatskom euro-finalu, Mladost i Jug sučelili u utakmici za treće mjesto. Dubrovčani su pobijedili 14:13. Naslov europskog prvaka neočekivano je osvojio kotorski Primorac koji je u finalu pobijedio Pro Recco u produžetku 8:7 (7:7).

U novoj sezoni Mladost je pod trenerskim žezlom Emila Nikolića odigrala s Jugom u najmanju ruku izjednačeno finale Hrvatskog kupa u Zadru (20. prosinca 2009.). Žapci su u polufinalu bili bolji od riječkog Primorja 9:4 dok su Gospari pobijedili Mornar 18:10. U uzbudljivom finalu koji je napunio gledalište novog plivališta na Višnjiku Zagrepčani su, zahvaljujujući odličnoj igri u obrani (Pavić je obranio 15 udaraca, među kojima i jedan peterac), cijelo vrijeme bili u vodstvu. Četiri minute prije kraja ono je iznosilo 10:8, ali su Dubrovčani ipak uspjeli izjednačiti, pa se prišlo produžetku. Pobjednika je nakon velike drame, i isključenja Jugova trenera Fatovića, odlučio pogodak Sandra Sukna 3 sekunde prije kraja drugog produžetka za jedino vodstvo Juga na utakmici. Bio je to i konačan rezultat – 12:11 (10:10) kojim je Jug obranio naslov pobjednika Kupa.

– Sve osim igre mojih igrača u finalu je bilo nekorektno. Uvjeti za igru bili su neregularni, a suci i zapisnički stol to su propustili kazniti – istaknuo je nakon utakmice Nikolić.

Poraz u Zadru ostavio je traga na psihu i samopouzdanje mladostaša pa im je trebalo dugo vremena da se vrate igri i rezultatima s početka sezone.

Lokacija

Zagreb - Trešnjevka - jug, - Zagreb, 01 Zagreb i zagrebačka
Jarunska 5, 10000 Zagreb
Geografske koordinate: (45.78282590575544, 15.944648981094362)
Napomena: Lokacija na karti možda nije potpuno precizna

Komentari

Ocjene i recenzije

Ocjena

Brzo. Jednostavno. Besplatno.

Dodaj i objavi svoj objekt ili objekt u susjedstvu.

Dodaj novi objekt